Koliko zapravo košta Svjetsko prvenstvo? FIFA zarađuje milijarde, a domaćini snose najveće troškove

Model je relativno jednostavan. FIFA prihoduje od televizijskih prava, sponzora, ulaznica i hospitality paketa. Domaćini, s druge strane, često preuzimaju troškove sigurnosti, prometa, fan zona, prilagodbe stadiona, javnih službi i logistike. Zbog toga se iza velikih brojki o zaradi često krije druga računica: tko ubire profit, a tko pokriva troškove?

Što domaćini zapravo plaćaju?

Troškovi domaćina obično uključuju sigurnost i policiju, promet i javni prijevoz, prilagodbu stadiona FIFA-inim pravilima, fan zone i turističku infrastrukturu, komunalne službe te organizaciju dolaska navijača, delegacija i reprezentacija.

Riječ je o troškovima koji često ostaju lokalnim i državnim vlastima, dok najveći komercijalni prihodi završavaju kod FIFA-e.

Katar 2022. – najskuplje prvenstvo u povijesti

Svjetsko prvenstvo 2022. godine bilo je daleko najskuplje u povijesti. Katar je uoči turnira uložio između 200 i 300 milijardi dolara u stadione, metro, ceste, hotele, zračnu luku i čitave nove gradske četvrti.

Vlasti su prvenstvo predstavljale kao dugoročnu investiciju u razvoj zemlje, a ne samo sportski događaj. No nakon završetka turnira otvorilo se pitanje koje prati gotovo svakog domaćina velikih natjecanja – mogu li se takvi troškovi ikada vratiti?

Iako je prvenstvo privuklo stotine tisuća posjetitelja i donijelo kratkoročni gospodarski poticaj, ekonomski učinak samog turnira bio je znatno manji od ukupnih ulaganja. Nakon završetka velikog investicijskog ciklusa gospodarski rast se usporio, a dio stadiona danas ima vrlo ograničenu uporabu.

Prvenstvo 2026. već izaziva kritike

Svjetsko prvenstvo 2026. u SAD-u, Kanadi i Meksiku bit će najveće do sada – sudjelovat će 48 reprezentacija, igrat će se 104 utakmice, a domaćini će biti 16 gradova.

No već sada natjecanje prati kritika zbog cijena ulaznica. One su znatno skuplje nego što je bilo najavljivano u kandidaturi, a uvedeno je i dinamičko formiranje cijena, što znači da cijene rastu ovisno o potražnji.

Za navijače to znači da Svjetsko prvenstvo sve više postaje luksuzni događaj.

Mnogi ga već sada nazivaju i najskupljim prvenstvom za gledatelje. FIFA prvi put koristi model dinamičkog određivanja cijena, a kritičari upozoravaju da se nogometni spektakl tako pretvara u proizvod dostupan prvenstveno onima koji mogu platiti najviše.

Grad koji je odustao od FIFA-e

Dok se gradovi natječu za domaćinstvo Svjetskog prvenstva, Chicago je napravio nešto neuobičajeno – odustao je od utrke.

Grad je od FIFA-e tražio detaljna financijska jamstva i jasnu procjenu rizika za porezne obveznike. Nakon analize zaključeno je da bi javni sektor snosio velik dio troškova za sigurnost, promet, logistiku i organizaciju, dok bi najveći dio komercijalnih prihoda završio kod FIFA-e i njezinim partnerima.

Tadašnji gradonačelnik Rahm Emanuel odbijanje kandidature objasnio je vrlo jednostavno:

"Nisam najpametniji poduzetnik, ali računica jednostavno ne štima."

Chicago je tako postao rijedak primjer grada koji je zaključio da prestiž Svjetskog prvenstva nije dovoljan razlog za preuzimanje financijskog rizika.

Nasljeđe koje ostaje desetljećima

Svaka država domaćin obećava da će Svjetsko prvenstvo ostaviti trajno nasljeđe. No iskustvo posljednjih domaćina pokazuje da je mnogo lakše izgraditi stadion nego pronaći način da on godinama nakon prvenstva bude isplativ.

Južna Afrika i Brazil danas se često navode kao primjeri skupih stadiona koji su nakon turnira ostali bez dovoljno publike i događaja. Rusija je većinu objekata zadržala u funkciji, ali uz značajnu državnu potporu.

Katar je otišao korak dalje – stadione je projektirao tako da se dio njih nakon prvenstva može smanjiti ili djelomično demontirati. Također, prvenstvo je koristio kao dio šire strategije transformacije zemlje, pa je većina ulaganja bila usmjerena na infrastrukturu koja nije vezana isključivo uz nogomet.

Zato se pitanje isplativosti Svjetskog prvenstva ne postavlja tijekom mjesec dana natjecanja, nego deset godina kasnije – kada treba podvući crtu i izračunati koliko je spektakl doista koštao.

Najveći problem nije izgraditi stadion za mjesec dana nogometa. Najveći problem je pronaći mu svrhu za sljedećih 30 godina.

Zato se pitanje više ne svodi samo na to tko može organizirati Svjetsko prvenstvo, nego tko si ga, nakon svih skrivenih troškova, stvarno može priuštiti.